Ante Perić, vlasnik i voditelj krčke auto škole Mixage.

U srijedu 14. siječnja, obratio nam se za pomoć gospodin Ante Perić, vlasnik i voditelj krčke auto škole Mixage, tvrdeći da je Krk pred gubitkom ispitnog centra. Obzirom da u Krku ispit vožnje, prve pomoći i prometnih propisa svake godine polaže tristotinjak kandidata, zbunila nas je vijest da se nešto toliko važno događa bez ikakvih reakcija.

Uistinu, nakon nekoliko razgovora s gospodinom Perićem, predstavnicima Ureda Grada Krka, te upućenim osobama iz HAK-a, doznajemo da je Krk zapravo prije gotovo godinu dana (prvog ožujka 2008.-e) izgubio zakonske uvjete za ispitni centar, usprkos tome što je Gradsko poglavarstvo na vrijeme upozoreno da će se to dogoditi.

Trenutno traje međurazdoblje u kojem MUP Rješenje o određivanju ispitnih centara za provedbu vozačkih ispita koje je donio popularni ministar Ivica Kirin ne provodi u potpunosti, ali se zato očekuje skoro donošenje novog rješenja u kojem će Krk jednostavno biti ispušten. Kad do toga dođe u Krku se više neće moći provoditi ispiti za prvu pomoć, prometne propise i sigurnost, te vožnju. I to u svim kategorijama!

Boduli će financirati riječko školstvo

Što bi za Krk i otočane značilo ukidanje ispitnog centra u Krku postaje jasno kad se prihvatimo brojki. Tristo polaznika puta tri polaganja daje devetsto odlazaka u Rijeku. Uzme li se u prosjeku da se ispit polaže iz drugog pokušaja to je već tisuću i osamsto odlazaka u Rijeku. K tome, na taj bi način polaznici autoškole u Krku ispit polagali u drugom autu, s drugim instruktorom, u drugom gradi i u potpuno drugačijim uvjetima vožnje. Ako se toga, s punim pravom,  pribojavaju onda bi morali i dio, ili svu vožnju odraditi u Rijeci, što su nove tisuće putovanja.

Pomnožimo li sva ta putovanja s troškovima i dodatnim izgubljenim satima vrlo brzo dolazimo do ogromnog izdatka kojim bi otočani sufinancirali Autotrans i riječke autoškole.

No, to nije sve. Uzme li se u obzir činjenica da većinu polaznika autoškola čine srednjoškolci, postaje jasno da si većina roditelja neće moći priuštiti tolika odsustva djece s nastave i učenja, a ni dodatne troškove. Krajnji ishod bi mogao biti znatno povećanje broja mladih vozača bez vozačke dozvole koji bi povećali ionako visok broj nezgoda i stradanja na krčkim cestama.

Tko je kriv?

Kako je to Krk dospio u ovu situaciju? Tko je kriv? Netko nestručan u Ministarstvu unutarnjih poslova?

MUP je, istina, donio 2004.-e Rješenje koje potpuno onemogućuje Krku da ostane ispitni centar, ali je to nespretno rješenje uskoro i ukinuto. Iduće Rješenje doneseno početkom 2006.-e je Krku dalo rok od čak dvije godine da riješi tehničke uvjete. U istoj situaciji su bili Matulji, Vrbovsko, Delnice i Crikvenica. U svim navedenim mjestima je to riješeno. Delnice su semafor dobile specijalno u tu svrhu, radi očuvanja lokalnih autoškola, još u studenom 2007.-e. Točno na vrijeme. Dakle, vremena je bilo dovoljno.

No, u Krku, nitko nije pročitao Rješenje u Narodnim novinama, pa se čekalo da reagira sama autoškola. To se dogodilo u listopadu 2007.-e kad je Perić iz posljednje otočke autoškole Mixage poslao dopis Poglavarstvu.

Poglavarstvo 11. listopada 2007.-e donosi zaključak na temelju krivih podataka. Naime, umjesto da u Narodnim novinama pronađu posljednje rješenje, oni MUP-u na temelju poništenog rješenja postavljaju pitanje može li Krk uopće biti ispitni centar. Kako odgovor nikad nije stigao, nije se ništa dalje ni poduzimalo. Vjerojatno je procijenjeno da to i nije posebno važna tema da bi ju netko u međuvremenu cimao.

Tek nakon naših upita u Gradu Perića hitno zovu ponovo na sastanak i traže od njega da dovede predstavnike tvrtke Elektromodul projekt iz Osijeka, koja je postavila semafore u Delnicama.

Javna odgovornost na plećima privatnika

Razgovor s Perićem pokazuje da se on cijelo vrijeme osjeća neugodno, kao da gura neki svoj interes, a tako ga tretiraju i u Gradu Krku. No, je li uistinu sedam radnih mjesta u autoškoli i jedinstvena usluga na otoku koja osigurava prihode gradskom proračunu i diže kvalitetu života svim Krčanima, stvar nekog poduzetnika ili javni interes o kojem brine Grad?

U cijeloj priči zbunjuje nekoliko trenutaka. Prvo, kako to da nitko u Gradu nije primijetio važan propis koji se tiče kvalitete života na našem otoku? Drugo, kako to da nitko nije ispitao pravnu situaciju kad je stigao slabo pripremljen dopis gospodina Perića i Poglavarstvu ponudio kvalitetan materijal? Treće, kako to da se sada traži na koje raskršće bi se trebali postaviti semafori, kad se navodno već u prometnom rješenju Milivoja Benigara koje je Gradsko vijeće prihvatilo prije pet godina, predviđa regulacija dva raskrižja semaforima? Čini se da se cijeli problem mogao davno riješiti pravovremenom primjenom prihvaćenog prometnog rješenja, pa makar i u fazama. I na kraju, zašto problem grada i otoka mora počivati na inicijativi privatnika od kojeg se očekuje da dovodi ponuđače usluge i preuzima odgovornost koju su birači dali nekom drugom?

Kronologija zbivanja s linkovima:

17.12.2004. – Rješenje MUP-a kojim Krk ne može biti Ispitni centar

10.3.2005. – Poništenje prethodnog rješenja

23.1.2006. – Rješenje MUP-a kojim se određuje da Krk mora dobiti semafore da bi mogao biti ispitni centar. Krk dobija dvije godine za ispunjenje tih uvjeta – do 1.3.2008.

11.10.2007. – Auto škola Mixage se javlja Poglavarstvu Grada Krka s prijedlogom da se postave semafori.

25.10.2007. – Grad Krk šalje dopis u MUP s pitanjem može li Krk biti ispitni centar. Nikad ne dobija odgovor.

1.3.2008. – Grad Krk prema zakonu više ne može biti ispitni centar.

11.12.2008. – Gradonačelnik Darijo Vasilić prima predstavnike auto škole Mixage.

23.1.2009. – Najavljen susret predstavnika tvrtke Elektromodul projekt i gradonačelnika.

Alen na pramcu

Alen Depikolzvane je zaljubljenik u more i brodove. Ali, svoju ljubav nije pretvorio samo u posao kojim prehranjuje obitelj, već je udružen sa svojim morskim kolegama lučku ponudu jednodnevnih izleta koja je među turistima bila zloglasna po nestalnosti i lošoj usluzi pretvorio u jedan od najkvalitetnijih turističkih proizvoda grada koji hrani desetine krčkih obitelji i ukrašava gradsku luku. S njim je razgovarao Valerij Jurešić…

Luka je još prije par godina bila mjesto stalnih naguravanja brodara i gostiju. Bilo je jako teško osigurati za svoj brod povoljno mjesto na rivi, a još teže izboriti se za mirnu prezentaciju svojih izleta turistima. Pokretni panoi nanašali su se jedan ispred drugoga, goste se potezalo za rukav i držalo za mišku, samo da ne odu dalje, a isplovljavanje je uključivalo posebnu vještinu borbe prsa u prsa. U svemu tome, domaći brodari vodili su često neravnopravnu bitku s došljacima i njihovim većim brodovima.
Sve se to potpuno preokrenulo u svega četiri godine rada Udruge brodara kojoj je od samog početka na čelu Alen Depikolzvane.

“Najviše nas je mučilo vezivanje. Kako da to riješimo, da se ne utrkujemo i ne vežemo naopako, veći za manje i tome slično. Rješenje je bilo u promjeni položaja brodova. Umjesto da se vežemo bokom, posložili smo vezove tako da se brodovi vežu pramcem za obalu. Dobili smo više mjesta, jednostavnija uplovljavanja i isplovljavanja, ali i ono što je najvažnije - svoje stalne vezove.

To je postalo posebno važno, jer smo mogli brodove poslagati po veličini i stvoriti posve nov dojam reda i rasporeda u gradskoj luci, te postaviti stalne štandove sa svojom ponudom točno pred svoj brod.

Na taj se način dio obale posve uredio, goste više nitko ne napada, oni prolaze uz štandove, pregledaju ponudu i razgovaraju s nama. Sad je postalo posve jasno tko što prodaje i nema više nesigurnosti u gostiju.”

Malo reda i odmah je krenulo

U malo vremena krčki su brodari, ozbiljno brojniji, potpuno istisnuli došljake i privukli mnogo veći promet od nekadašnjeg.

“Danas na krčkoj rivi radi trinaest većih i osam manjih brodica s ponudom za turiste.

Znaju za nas na cijelom otoku i šire. U drugim otočkim mjestima djeluje samo po par brodica, u Vrbniku, primjerice, niti jedna. Sad smo u fazi izrade otočkog kataloga brodara, kao što se izrađuju otočki katalozi hotela ili kampova.”

No, sve je to omogućila izvrsna organiziranost otočkih brodara.

“Prvo smo osnovali Klub Krk unutar Udruge brodara sjevernog Jadrana. To se dogodilo 2004.-e godine. A, potom smo u obrtničkoj komori unutar sekcije prijevoznika formirali podsekciju prijevoznika morem.

Pokazalo se da je jako korisno imati tu dvostruku strukturu. Dok naša udruga građana lobira kroz prijateljstva i poznanstva, u komori pronalazimo puteve kroz institucije. 

Nije bilo lako organizirati se. Svi smo mi različiti. No, uskoro je ljudima postalo jasno da će ako se oko nekog pitanja ne složimo, o njemu odlučivati netko drugi - Gradsko  poglavarstvo, Lučka uprava ili tkogod treći. 

Jedinstveni smo sasvim pristojnom brzinom uspjeli srediti stanje u našem dijelu luke: vezove, panoe, doveli struju i vodu, ugovorili povoljnije paušale za korištenje luke.

Naime, kad smo se organizirali trebalo je naći rješenje za nagomilane pojedinačne dugove prema Lučkoj upravi, jer smo željeli postići novi, dugotrajan i povoljniji dogovor. Uspjeli smo. Brodari su platili zaostatke i dobili drugačije uvjete, godišnje paušale ovisne o veličini broda. Ali, sad znaju koji je njihov vez.”

Još smo taoci

Ipak, nije sve odmah postalo idlično, problema i dalje ima.

“Mi smo se prije svega pozabavili sobom i s tim smo već prilično zadovoljni. Preostali problemi više su vezani za cjelokupno stanje u luci. Činjenica je da se u luki ozbiljnije nije gradilo sve od Austrougarske. 

Planira se produžavanje lukobrana, ali to meni djeluje kao vrlo kompliciran posao jer je to područje na kojem se nalazi dubok mulj i gradnja neće nikako biti jeftina. 

Vidi se rezultat nadogradnje koja je u luci rađena na muljevitom dnu. Taj mulić sad polako tone od trešnje i potezanja kojem ga izlažu vjetar, valovi i vezani brodovi. Slično bi moglo biti i s novim lukobranom.

Ove druge stvari, oko kojih se diglo dosta galame, uglavnom su posljedica priličnog nereda u luci. Nenaplaćeni računi, slaba kontrola i izgubljeni sudski procesi pokazuju da bi za rješavanje trebalo mnogo hrabrosti i snažna volja, a tako nešto se sada ne vidi.

Mi i dalje vodimo svojevrsnu bitku s Lučkom upravom. Oni bi nam najradije digli cijenu vezova, a nama se to naravno ne sviđa. Za razumjeti je da smo im mi najlakša  meta. Ribari ih lako pošalju dovraga i iskrcaju ribu u nekoj drugoj luci, a turisti će se brzo preorijentirati na jeftinije luke. Mi nemamo kuda. To nas pomalo pretvara u taoce.”

Alen je u međuvremenu postao i potpredsjednik Udruge brodara sjevernog Jadrana, te je član novoosnovanog Predsjedništva državne podsekcije prijevoznika morem.

S druge strane, Alen s brodarima nastoji doprinijeti boljitku ukupnog krčkog turizma.

“Ojačavši, mi sad nastojimo doprinjeti prepoznatljivosti grada Krka kao turističke destinacije. Tu je projekt Krk Tour koji bi trebao u paketu prodavati krčko ugostiteljstvo i brodarske usluge, kombinirane s razvojem plaćenih kulturnih sadržaja.

Naša iskustva govore da su najkvalitetniji gosti hotelski. Zato se ja ne bojim da bi nam rast hotelske ponude mogao ugroziti turističku potrošnju. Ne bojim se ni resorta. Mi smo danas spremni ponuditi sve što je potrebno. Prilagoditi se, promijeniti vrstu ponude, preurediti svoje brodove. Organizirani možemo daleko više nego pojedinačno. Čim se netko od nas prebaci na neki drugačiji posao, više ostaje za nas koji nismo otišli tim putem.”

Hoteli, obiteljski hoteli i resorti

“Smatram da svaka od tri najčešće spominjane varijante smještaja nosi svoje prednosti. Zato mislim da ne treba postavljati kao isključivo pitanje “mali hoteli ili hoteli?”

Moramo biti svjesni da je naš najveći problem prekratka sezona. 

Iz razgovora s kolegama na Kvarneru vidim da je kod svih vrlo slično. Tek Opatija ima kojih mjesec dana više prometa od naša tri mjeseca.

Kad se izračuna odnos troškova i prihoda, onda je jasno da produženje sezone donosi najviše. Recimo ako su moji troškovi koncesije, tehničkog pregleda i reklame sto hiljada nečega, onda mi treba, recimo dva  mjeseca da to riješim i preostaje mi mjesec dana za slaganje zarade od koje ćemo svi živjeti cijelu godinu. 

Kad bi se sezona produžila samo za mjeec dana to je za nas u rečenome slučaju udvostručenje zarade.

Najveću promjenu ostvarili su Porečani i Rovinježi. Oni rade već po sedam do osam mjeseci na godinu što je nama nezamislivo. Ali, oni imaju mnogo mnogo hotela.

Vjerujem da su jedino apartmani mrtvi kao oblik turističke ponude. Svi govorimo o obiteljskim, mini hotelima, ali ih se premalo i presporo otvara. U nas (Krku, op.a) nema osobe u vlasti koja bi pokazala razumijevanje i dala pravu pdoršku poduzetničkom razvoju. 

Ne mogu podržati anonimne prigovore

Tijekom našeg razgovora posegnuo sam za kopijom jednog dužeg nepotpisanog dopisa koji je distribuiran gradom, a u kojem se nabrajaju problemi i propusti u radu Lučke uprave, Alenu se to nije svidjelo.

“Ne mogu razgovarati o stvarima koje ljudi ne potpišu. Pričalo se svašta, ali da bi se problemi riješili treba se organizirati i puno razgovarati, gurati i objašnjavati. Najavljivano je i neko spaljivanje računa, pa se ništa nije dogodilo. Ne ide preko noći i uvijek se čini da se promjene događaju presporo. No, kad danas pogledamo što smo napravili u ove četiri godine ne možemo biti nezadovoljni. Puno smo napravili. Danas nam je mnogo bolje i osjećamo kamo idemo. Daleko od toga da se zadovoljavamo postojećim stanjem, ali treba priznati i ostvareno.”

Što sam starija, sve mi se više vraćaju sjećanja iz djetinjstva. Jedno od njih je prometni znak koji je stajao preko puta današnje pizzerije Kantun. Prometni znak koji je zabranjivao prometovanje motorkotačima i biciklama u zoni stare gradske jezgre… nikome nije ni padalo na pamet da zabrani prometovanje i osobnim automobilima. Bila su to vremena kada nikome ne bi ni palo na pamet nešto slično. Vjerojatno je isti znak stajao i na drugim ulazima u gradsku jezgru, ali ovaj je meni ostao urezan u sjećanje jer sam upravo na tom mjestu bila najviše puta opominjana da moram sići sa svoje ponice i proći glavnom ulicom gurajući je kraj sebe. I to ne zato što bi ulazu u gradsku jezgru stajali policajci (nisu nikada, da ne bude zabune) tjerajući da poštujemo prometni znak, već zato jer su to činili sami mještani. Doslovno. Ako bi ugledali nas djecu da se vozimo starim kamenim ulicama na biciklama, odmah bi se našao netko od starijih da nas upozori da se to ne smije činiti i natjerali bi nas (verbalno, ne fizičkim prijetnjama ili kaznom) da siđemo sa bicikle i nastavimo gurajući je kraj sebe sve do izlaza iz gradske jezgre na drugom kraju. I vjerovali ili ne, iako podosta povrijeđenog dječjeg ponosa, mi bi to i činili.

Danas kada imam vlastitu djecu, često se prisjetim tih dana s nostalgijom. Kada djecu dovodim ili odvodim iz vrtića i moram se izmicati automobilima roditelja koji po svaku cijenu moraju svoje dijete automobilom dovesti, ako ne do samih vrata vrtića ili škole, a ono bar do najbliže moguće točke bez obzira što time ne samo da krše pravila prometa već i svjesno ugrožavaju sigurnost djece i onemogućuju normalan prolaz pješacima u zoni koja je nekada bila, a i sada bi trebala biti, strogo pješačka zona.

Mnogi će reći: ah, vremena su se promijenila. Da, i ljudi su se promijenili. Ali, kamene gradske ulice nisu. One su i dalje jednake širine, izgrađene po mjeri čovjeka. Danas se u tu mjeru čovjek teško može ugurati. „Mediteran kakav ne bi nikada trebao biti“, parodirala bih poznatu reklamu za Hrvatsku koja se zna vrtiti na CNN-u.

Nedavno je postavljen novi znak, znak zabrane prometovanja osobnim vozilima u zoni osnovne škole i vrtića. Na žalost, to nije dovoljno. U kritičnim satima tamo stoji i policajac. No, ni od toga koristi. Čim se policija udalji, opet sve krene po starom.

Ponekad poželim da smo mi odrasli sličniji onim odraslima iz mog djetinjstva, zbog kojih sam silazila s ponice. Ne radi se ovdje o prometnim znakovima, nego o zdravom razumu. I ugrožavanju djece.

Zela san u ruke ovu Poneštricu, ma ne razumim zač je ona? Evo, ja kao iznajmljivač unutra ne mogu nać ni jednog slova o kreditima, potporama, uređenju, programima za razvoj obiteljskih hotela, kako da nađem goste priko  interneta, kako da se ubacim kad naša TZ ide na sajmove… Ni slova! Ali, zato moren čitat kako su lipi i pametni svi naši turistički djelatnici, ministri, gradonačelnici i načelnici?! Ma kome to rabi, kome? A, kad san vidila koliko to košta, kolpalo me.

Bolje da su platili još deset hiljada kuna za lekturu onih tabli po Gradu Krku, nego da se sad sramotimo jer na svakoj drugoj piše “simbolzira”, “obilježljima” ili neč sličnega.

 Skoro devedeset hiljada kuna mi damo za svaki broj. Ma, zač to ne pokriju reklamama kad su ionako sve reklame! Za te šolde mogli smo još pet ženskica zaposlit cilu godinu i da se za naše šolde šeću svitom i govore kako je lipo u Krku. Bila bi veća korist. Ili, bolje da su platili još deset hiljada kuna za lekturu onih tabli po Gradu Krku, nego da se sad sramotimo jer na svakoj drugoj piše “simbolzira”, “obilježljima” ili neč sličnega. Ki će ga znat, možda nam i na sajamskim štandovima piše “Otok Krljk.” Ja ih nisan vidila.

Vjerojatno ste i Vi zadnjih dana načuli priče uznemirenih građana o postavljanju crvenih stolica u parku pored hotela Bor. Mnogi misle da se radi o lokacijama za obavljanje najstarijeg zanata na svijetu, a isti špekuliraju i o skorašnjem postavljanju crvenih ferala.

To nisu stolice nego stolicolika bića iz svemira. Ime im je DEVASTERI. Oni su zaposlenici IAPO-a (Interplanetarne Agencije za devastiranje Prirodnog Okoliša).

I ja sam ponukan znatiželjom obišao park i spoznao SENZACIONALNU istinu. To nisu stolice nego stolicolika bića iz svemira. Ime im je DEVASTERI. Oni su zaposlenici IAPO-a (Interplanetarne Agencije za devastiranje Prirodnog Okoliša). S tim otvorenim i susretljivim bićima stupio sam u kontakt i saznao da oni samo obavljaju svoj posao i da osobno nemaju ništa protiv prirodnog okoliša.

Na pitanje tko ih je angažirao rekoše mi da je to poslovna tajna te me uputiše na glasnogovornika navedene agencije. Nakon nekoliko pokušaja stupanja u kontakt putem interplanetarnog komunikatora rečeni glasnogovornik je ostao nedostupan (LIK MI NE DIŽE SLUŠALICU) tako da do izlaska ovog izdanja nisam uspio doznati koja ih je STRANKA angažirala.

Na cijeli slučaj možemo gledati i s pozitivne strane jer pojava druželjubivih svemiraca može značiti okretanje nove stranice u turističkoj ponudi našeg grada. 

Zainteresirani građani, a isto tako i turisti, mogu nabaviti rječnik za komunikaciju s ovim prekrasnim crvenim bićima u redakciji lista.

Sve vas koji rado fotografirate Krk i okolna mjesta pozivamo da se priključite našoj grupi na Flickr.com. Grupa se zove “Krk za Žvacet”. Podižite tamo fotografije, pa ćemo ih koristiti na ovome sajtu i promovirati.

U izradi je prvi broj besplatnog krčkog mjesečnika za kvalitetu življenja - Žvacet.