Zabrane i slobode

Vremena se mijenjaju, ali ne ide baš svaka stvar nabolje…

Što sam starija, sve mi se više vraćaju sjećanja iz djetinjstva. Jedno od njih je prometni znak koji je stajao preko puta današnje pizzerije Kantun. Prometni znak koji je zabranjivao prometovanje motorkotačima i biciklama u zoni stare gradske jezgre… nikome nije ni padalo na pamet da zabrani prometovanje i osobnim automobilima. Bila su to vremena kada nikome ne bi ni palo na pamet nešto slično. Vjerojatno je isti znak stajao i na drugim ulazima u gradsku jezgru, ali ovaj je meni ostao urezan u sjećanje jer sam upravo na tom mjestu bila najviše puta opominjana da moram sići sa svoje ponice i proći glavnom ulicom gurajući je kraj sebe. I to ne zato što bi ulazu u gradsku jezgru stajali policajci (nisu nikada, da ne bude zabune) tjerajući da poštujemo prometni znak, već zato jer su to činili sami mještani. Doslovno. Ako bi ugledali nas djecu da se vozimo starim kamenim ulicama na biciklama, odmah bi se našao netko od starijih da nas upozori da se to ne smije činiti i natjerali bi nas (verbalno, ne fizičkim prijetnjama ili kaznom) da siđemo sa bicikle i nastavimo gurajući je kraj sebe sve do izlaza iz gradske jezgre na drugom kraju. I vjerovali ili ne, iako podosta povrijeđenog dječjeg ponosa, mi bi to i činili.

Danas kada imam vlastitu djecu, često se prisjetim tih dana s nostalgijom. Kada djecu dovodim ili odvodim iz vrtića i moram se izmicati automobilima roditelja koji po svaku cijenu moraju svoje dijete automobilom dovesti, ako ne do samih vrata vrtića ili škole, a ono bar do najbliže moguće točke bez obzira što time ne samo da krše pravila prometa već i svjesno ugrožavaju sigurnost djece i onemogućuju normalan prolaz pješacima u zoni koja je nekada bila, a i sada bi trebala biti, strogo pješačka zona.

Mnogi će reći: ah, vremena su se promijenila. Da, i ljudi su se promijenili. Ali, kamene gradske ulice nisu. One su i dalje jednake širine, izgrađene po mjeri čovjeka. Danas se u tu mjeru čovjek teško može ugurati. „Mediteran kakav ne bi nikada trebao biti“, parodirala bih poznatu reklamu za Hrvatsku koja se zna vrtiti na CNN-u.

Nedavno je postavljen novi znak, znak zabrane prometovanja osobnim vozilima u zoni osnovne škole i vrtića. Na žalost, to nije dovoljno. U kritičnim satima tamo stoji i policajac. No, ni od toga koristi. Čim se policija udalji, opet sve krene po starom.

Ponekad poželim da smo mi odrasli sličniji onim odraslima iz mog djetinjstva, zbog kojih sam silazila s ponice. Ne radi se ovdje o prometnim znakovima, nego o zdravom razumu. I ugrožavanju djece.